Intervju sa Krešom Glavačem, laueartom našeg ovogodišnjeg priznanja za najboljeg #digitalnadiplomatija ambasadora regiona, prvi je u nizu intervjua koji ćemo uraditi sa renomiranim stručnjacima iz sveta javne, digitalne i diplomatije u užem smislu, međunarodnih odnosa, digitala i društvenih mreža kao i ostalih oblasti koje se sve više prepliću u onlajn prostoru. Gospodin Glavač je ovo priznanje poneo najviše zbog načina na koji je vodio svoj Tviter nalog za vreme provedeno na funkciji ambasadora Republike Hrvatske u Maleziji, Vijetnamu, Laosu, Mijanmaru i Kambodži u (za potrebe naše analize regionalne digitalne diplomatije) posmatranom periodu.
Poštovani gospodine Glavač pre svega čestitamo Vam na činjenici da ste prvi ambasador u regionu koji je poneo titulu najboljeg digitalna diplomatija ambasadora. Cilj ovog skromnog priznanja, kao uostalom i našeg rada, jeste da podignemo svest o njenom značaju u regionalnim okvirima. Recite nam za početak kako se osećate tim povodom i da li i koliko Vam ovo naše priznanje znači?
Zahvaljujem na ovom uvodnom pitanju u kojem ste mi dali mogućnost da istaknem važnost digitalne diplomacije, ali i važnosti jednog novog koncepta gledanja i kreiranja vanjske politike i društva uopće. Naravno da mi je iznimna čast da sam prepoznat od strane „Digitalne diplomatije“ koju pratim i vidim kao vodeći digitalni Think Tank jugoistočne Europe. Kao diplomat koji je prošao gotovo sve diplomatske pozicije od vicekonzula u generalnom konzulatu u Istanbulu, preko otpravnika poslova u Ankari, ravnatelja koordinacije za vanjsku i europsku politiku Vlade Republike Hrvatske u trenutku pristupanja i ulaska Hrvatske u EU, pa do mjesta šefa kabineta tijekom mandata ministrice Vesne Pusić i na koncu veleposlanika u Maleziji, mogu reći da mi je najveći motiv i želja prenijeti široj društvenoj javnosti vanjsku politiku i čari diplomatskog posla kroz najbrži i neposredniji digitalni medij, a to su društvene mreže. Iz tog razloga još jednom Vam zahvaljujem što ste prepoznali važnost vrednovanja diplomatskih aktivnosti u digitalnom svijetu i medijima.
Šta digitalna diplomatija predstavlja za Vas i gde se po Vama susreću diplomatija i digital, osim na našem blogu (videti naš moto, prim.autora)?
U prethodnom odgovoru sam djelom dotaknuo važnost digitalne diplomacije. U periodu mog prvog veleposlaničkog mandata 2016. godine u Maleziji, vodio sam se promišljanju i uvjerenjem da se hrvatska diplomatska mreža mora osnažiti prisutnošću u digitalnom svijetu tj. društvenim mrežama. Skup percepcija koje stvaraju identitet i identificiraju nas, kako prema nama samima tako i prema drugima, imaju veliku moć koju je potrebno, zapaziti, upoznati, naučiti i na koncu kreirati te, što je najvažnije, njome upravljati.
Danas, više ne možemo govoriti o digitalnoj diplomaciji kao modelu ili pomoćnom vanjskopolitičkom alatu u „soft power “ diplomatskom pristupu.
Davno su ta promišljanja nadišla samo i isključivo „soft power“ ili kontekstom prikriveni cilj, već je, slobodno možemo reći, digitalni svijet diplomacije postao sredstvo za direktno naglašene poruke koje se šalju od vodećih svjetskih dužnosnika.
U tom kontekstu i mi se moramo suočiti s moderniziranjem našeg pristupa diplomaciji s našom sposobnosti fleksibilnosti brzog prilagođavanja trendovima budućnosti i suvremene diplomacije od vanjskopolitički zahtjevnije i demokratizirane javnosti koja je te ima pravo biti osjetljiva na svjetske događaje. Kako bi se s ozbiljnošću mogao pratiti rad na društvenim mrežama, njegove značajke i utjecaj na društvene aktualnosti, potrebno je minimalno razumijevanje utjecaja društvenih mreža koje se najbolje može sagledati u primjeru samo jedne objave na društvenoj mreži (Twitter) predsjednika SAD-a Donalda Trumpa gdje je jedna objava rezultirala pad svjetske burze za 1,36 trilijuna dolara (ili godišnjeg BDP-a Australije).
S 280 znakova na Twitteru, američki predsjednik Donald Trump zaprijetio je podizanjem tarifa na odabir kineskog uvoza, izazivajući znatne volatilnosti i pogoršanje postojećih političkih odnosa. Koristeći Twitter kao oblik diplomacije, predsjednik Trump signalizirao je pogoršanje trgovinskih odnosa SAD-a i Kine cijelom svijetu. Uz, kako sam već ranije imenovao Vaš web site kao digitalni Think Tank, aktivnosti i aktualnosti vezane za digitalnu diplomaciju pratim i @PDCouncil, @PublicDiplomacy, @Twiplomacy, @Harvard i mnoge druge blogove i račune.
Da li je veliki izazov povući jasnu liniju između ličnog i oficijelnog u njenoj primeni?
To je odlično pitanje, na koje je jako teško dati odgovor koji bi se eventualno teorijski primijenio.
Osjećaj za mjeru i ukus u digitalnim medijima, a posebno u digitalnoj diplomaciji je onaj faktor X koji je nemoguće dobiti kroz obrazovanje ili neku od diplomatskih akademija.
Upravo tu je ona najprovokativnija i najzanimljivija granica koju morate znati balansirano njegovati. Vi ste prije svega izloženi vrlo osjetljivom funkcijom diplomata koje vaše ime i prezime nosi. Puno je propisanih ograničenosti koje diplomatska služba kao takva propisuje. Da bi bili zanimljivi u realnom svijetu morate komunicirati s realnim svijetom i realnim jezikom, inače ste dosadni i vaše su poruke nezanimljive. U tim slučajevima takve poruke često postaju robotsko generičke i ne pogađaju cilj kojem vi kao pošiljalac ili diplomat težite. Relevantnost određene javne osobe, političara, novinara, tako i diplomata ovisi o sadržaju koji se objavljuje, ali i o vašoj osobnosti i vjerodostojnosti, uključujući sve mane i vrline. Otprilike, to bih nazvao nekom uspješnom formulom koja daje jamstvo da je sadržaj koji objavljujete relevantan.
Koliko lični odnos, odnosno lična sklonost prema temi u stvari opredeljuje uspeh na tom polju?
Jako puno. No, primjerice moja sklonost prema digitalnim medijima nipošto ne smije ostati u nekom ekskluzivitetu pojedinca. Primjerice, kao imamo tamo jednog našeg veleposlanika koji radi društvene mreže.
Digitalna diplomacija mora zaživiti i postati potpuno jedan novi segment diplomacije i vanjske politike.
Jedan od najvažnijih segmenata valoriziranja i ocjenjivanja diplomatskih aktivnosti nekog od veleposlanika ili diplomata EU delegacije, EU parlamentarca, diplomata UK, Nizozemske se gleda kroz aktivnosti na području digitalne diplomacije i javne diplomacije. Drugim riječima svi veleposlanici moraju imati svoj Twitter račun i biti na njemu aktivni. Na taj način se iskreno promoviraju političke, gospodarske, kulturološke poruke od interesa zemalja koje predstavljaju.
Koliko je bilo teško praktikovati digitalnu diplomatiju i uspostaviti kontakt sa pratiocima u zemljama u kojima ste bili akreditovani (Maleziji, Vijetnamu, Laosu, Mijanmaru i Kambodži) li biste mogli da nam navedete neki primer iz Vaše prakse koji bi bio zanimljiv za naše čitaoce?
Moj pristup, općenito u diplomaciji je tzv. People-to-People ili P2P, kako prema lokalnom stanovništvu zemlje primateljice tako i prema državljanima Hrvatske koji žive u određenom području, u mom slučaju u zemljama koje sam pokrivao (Malezija, Vijetnam, Kambodža, Laos, Mjanmar). Dakle, nisam sjedio u uredu i čekao da se meni dođe u Veleposlanstvo već sam ja išao prema ljudima i organizirao razna događanja u formatu radionica, okruglih stolova, dane otvorenih vrata itd. Politički koncept, ali i drugi segmenti EU politika su inkluzivnost, ljudska prava, sloboda govora, demokratizacije društva, zelene politike i ekologija. To su vrijednosti koje će gotovo svaki pojedinac prihvatiti kao civilizacijske vrijednosti 21.st. Upravo na tim temeljima, kroz osobni dodatak, sam gradio mostove prema domicilnom stanovništvu. Teme koje sam uz veleposlanike EU, Švedske, Norveške, Belgije i Nizozemske otvarao u Maleziji imale su zaista velikog utjecaja na određene promjene. Aktivnim angažmanom smo ukazivali na određene društvene anomalije u Maleziji. Primjerice, u državi Terengganu gdje se pravo oslanja na šerijatsku praksu, određena je kazna javnog bičevanja za dvije djevojke koje su se poljubile na javnom mjestu. Naša reakcija je bila osuda putem Twittera upućena direktno na profil premijera Mahatira, u kontekstu sramotnog čina za 21.st i Maleziju koja bi pod njegovim vodstvom trebala biti modernija i civiliziranija sredina. Uslijedila je velika podrška i osuda šerijatske odluke od strane premijera Mahatira. Također, imali smo aktivne kampanje protiv sustavnih paljenja i uništavanja biosvijeta radi sađenja Palminog ulja koje je EU parlament glasanjem zabranio 2018. godine. Moj pristup je da se niti jednu zemlju i društvo ne patronizira ili s visine docira „kako nešto treba biti“, već da se partnerski i zajedno pokuša uspostaviti dijalog i kroz zajedničku suradnju doći do izbalansiranog diplomatskog rezultata.
Ono što je naš utisak jeste da su zvanični nalozi na društvenim mrežama u regionalnim okvirima i dalje konzervativni i okrenuti domaćoj publici u nastupu na internetu i društvenim mrežama, da li možda i Vi delite taj utisak?
Slažem se s Vama, kreativnost sadržaja je zasigurno najveći dar onoga koji koordinira rad neke od društvene mreže. Tu je uočljiv problem tzv „birokratskog odrađivanja“. Medijsko priopćenje i slika rukovanja nekog od političkih dužnosnika je jedna u moru objava koje su toliko tipične za regionalne okvire. Više je razloga tome, no najveći je strah od gubitka privatnosti ili da se nekoga od političara kroz uniformiranu ozbiljnost ne doživi ozbiljnim.
Upravo strah ograničava kreativnost, no tu leži upravo najveća zamka jer vi, kao određena javna osoba ste već izgubili privatnost, samim time što ste javni ili što je vaša profesija javna.
Tako da ste već htjeli- ne htjeli sebe izložili javnosti, e sad ukočenost ili uniformiranost u tobože ozbiljnom sadržaju ostavlja takav dojam i javnost se otuđuje od takvog sadržaja i prezentacije. Dat ću jedan pozitivan primjer koji dolazi iz mog dvorišta. Premijer Plenković je objavio tweet na kojem je njegov sin s mobitelom tj. trenutak kada je sin uzeo tatin mobitel kako bi se igrao. To je jedna ljudska i topla objava koja izlazi iz tzv. uniformirane šablone. Takve objave su u, naravno određenoj mjeri, daleko utjecajnije i korisnije u građenju osobnosti javne osobe koja se bavi politikom od već uobičajene „imao sam odličan sastanak s tim i tim“
Da li biste možda izdvojili neki nalog koji pratite i koji je poseban u svom pristupu u pozitivnom smislu u regionu i neki van njega?
Svakako „Digitalna diplomatija“ ima priliku nastaviti s promocijom vanjskopolitičkih ideja i poticati globalni skup perspektiva u znanstvenim istraživanjima, analizama politika i aktivnostima profesionalne diplomacije. U svjetskim razmjerima preporučio bih račun Tom Fletchera, bivšeg britanskog veleposlanika u Bejrutu koji je prvi uvidio važnost digitalne diplomacije i svojim diplomatskim aktivnostima pokazao put kako bi trebao izgledati moderni ambasador 21.st.. Također, on je i utemeljitelj pojma tzv. #nakeddiplomacy (@TFletcher).
Kako se po Vašem mišljenju, najbolje boriti sa lažnim vestima a kako sa negativnim komentarima koji čini se sve više sadrže i govor mržnje, a naročito onim koji dolaze od organizovanih „botova“?
Isključivo i samo sa znanjem i obrazovanjem. Podizanjem komunikacijske razine u svim segmentima medija, politike i javne diplomacije vršimo selekciju s kojom uspijevamo izdići raspravu na određeni nivo, a i temi možemo dati i obraditi multidisciplinarni karakter. Ja javnu, digitalnu diplomaciju vidim kao multidisciplinarno polje u nastajanju, s teorijskim, konceptualnim i metodološkim vezama za nekoliko akademskih i znanstvenih disciplina – komunikaciju, povijest, međunarodne odnose, medije, odnose s javnošću i geopolitičke studije.
Kakav savet biste iz svog iskustva, dali regionalnim akterima, šta da urade a šta da poprave u svom pristupu kako bi se u našoj analizi za 2021. godinu bolje kotirali na polju digitalne diplomatije?
Moje mišljenje je da svaki veleposlanik iz bliže budućnosti, mora biti osoba koja zagovara ljudska prava i vrijednosti civilnog društva, održava stalnu vezu i pazi na sigurnost svojih državljana, promovira gospodarske odnose, transparentno i artikulirano se odnosi prema javnosti. Jednom riječju idealni ambasador mora biti “lobist, vođa, komunikator, istraživač, poduzetnik, aktivist, zagovaratelj i kreator aktivnih kampanja i, što je najvažnije, mora bit osoba koja ne sjedi u uredu i ne čeka, već se kreće i otvara prema ljudima.
